Literarna sekcija je za Dan državnosti Bosne i Hercegovine pripremila 27 radova na dvije teme: Nikada ne bih napustio svoju domovinu i Sinovi moje zemlje. Najbolji rad je napisala učenica II-2 Selma Turčinović, kojeg možete pročitati u nastavku ...
Ljudi su čudna vrsta. Rode se na jednom, odrastu na drugom, završe na trećem. Bježe jer misle da će bijegom postići veliki uspjeh. Nadaju se da će bježanjem njihovi se snovi ostvariti. A hoće li?
Ja biram ostanak. Ne zato što su moje ruke još mlade, nježne i krhke, što još na njima nema žulja od mukotrpnog rada za ostanak i opstanak, nego zato što mi je i taj žulj, što će jednoga dana biti na ovim slabašnim, bijelim ručicama, draži, jer je nastao ovdje, gdje volim, gdje mi je duša. To je moj dom, skroman, ali moj.
Nesreća se danas počela širiti kao plamen i topi sve osim zlata, a zlato je i naša Bosna. I ako nekada izgubi sjaj, probudi se u meni dijete i započne živjeti bosanski san. Srce tad zakuca jako, poput dukata na staroj kaldrmi. Ne želim da se oblažem ljušturom kao ostali, da ubijem svaku sjemenku nade u sebi i odem. Ma ne mogu se ni zamisliti negdje drugo… Ne mogu ostaviti rosu iz trave, ne mogu ne čuti sevdalinku i ne mogu odoljeti mirisu nanine halve uoči lijepih noći. Ako odeš u tuđinu, moraš biti poput stijene pod vodom koja trpi bez žalbi, čija će dobrota biti oblikovana burama što bijesne nad njom. Ovdje sam rođena, Bosna me iznjedrila, hranila i napajala vrelom svoje ljubavi. Pa i kad duša stegne i zašuti, okreni se, primjetit ćeš stari orah i na njemu svezanu ljuljačku. Ja vidim djetinjstvo, a ti?
Tamo je mutno tuđe nebo. Ako odeš, hoćeš li se znati odbraniti? Mnogo puta sam se uvjerila da ne znam ništa o životu, da ne znam ništa o sebi i drugima. Bez sumnje je da volim ljude, ali ne znam šta ću s njima i ne znam da li je moguća ikakva veza između čovjeka i života, osim moranja. Pitanja bez odgovora je mnogo, ali jedno je sigurno. Od naših zlatnih ljiljana ostalo je dovoljno polena. Bosnom će, opet, zamirisati ona naša proljeća, duboka poput tamnog okeana, široka poput kontinenata. I dokle god postoji i jedan Bosanac ovu zemlju neće zapljusnuti modra rijeka. Njene kapije su širom otvorene. Slobodno uđi sa dobrom namjerom, a zlo ostavi sa strane, jer s ove strane se događa jedno malo bosansko čudo, gigantska snaga i volja što ruši ogromna brda straha. Ovdje te čeka pravi prijatelj s kojim se drugačije razgovara i drugačije šuti.
Kako bi ti, nesretniče, napustio zemlju čiji vječni glas čestitosti i snage govori da u njoj čovjek nikad nije potpuno pao, da je uvijek nalazio snage da se osloni na svoje noge. Ovo ti je širokogrudna zemlja sa tri jezika i tri vjere, zemlja dobrih Bošnjaka, Hrvata i Srba, zemlja srčanih ljudi kojima je mrska podređenost. Ovdje si bogat, možeš pričati tri jezika sa sva tri naroda i savršeno se razumjeti. Zašto bi onda poželio da odeš u tuđinu?
Ovo je zemlja sa velikim olimpijadama, blještavim oskarovcima i nobelovcima, umorena, napaćena, ali prkosna, junačka i neuništiva. Hiljadu godina ponos, a ne stid. Zavoljela sam je… I previše! Zaljubila sam se u stare i glasne sarajevske tramvaje, u mostove u kojima sada vidim spajanje, a ne rastanak, u oronule fasade koje gostima i novoj djeci nenametljivo pričaju o nekim prošlim godinama. Zaljubila sam se u Drinu, Neretvu i Unu, čak i kad ih kiša oboji u boju krvi i ukrade im bistrinu, u maglu i svježinu koja uslijedi nakon nje. Zaljubila sam se u mirise rascvjetalog behara i u uzbrdice koje me prate gdje god mi je poći.
Čudna vam je ovo zemlja. Topla. Merhametli zemlja, mirna samo naizgled. Kao malo kuče koje želiš pripitomiti… Umiljata, čarobna, posebno u rano jutro dok sviće i u smiraj dana… Puna životne radosti u svojoj ranjenosti… A kad nešto vežeš s emocijama, ljudima, uspomenama, onda si osuđen na blizinu i onda ti ni najmanje ne smetaju žuljevi koji će jednoga dana prekriti tvoje slabašne, bijele ručice.
Selma Turčinović II-2
SMŠ "Zijah Dizdarević" Fojnica
Fojnica, 25.11.2016.